POVIJEST HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE U 20. STOLJEĆU 183 Marin Knezović Nasilje kao sredstvo političke borbe hrvatskih iseljenika početkom 20. stoljeća očima Stjepana Radića i Stjepana Dojčića SAŽETAK Ovaj rad nastoji pokazati duboke korijene korištenja terora kao sredstva političke promidžbe u hrvatskom iseljeništvu. On nastoji ukazati na njegovu povezanost s političkim i ideološkim stru- janjima u onodobnom svijetu, a posebno anarhizmom. U središtu rada je polemika oko atentata hrvatskog iseljenika Stjepana Dojčića na kraljevskog komesara Ivana Skerlecza 1913., točnije brošure koje su nastale vezane za atentat. Jedna je Stjepana Radića, a druga samog atentatora Stjepana Dojčića. Posredno, one se dodiruju važne teme razlike u mentalitetu između Hrvata u Hrvatskoj i onoga Hrvata u Americi kao posljedica različitih kulturnih i političkih iskustava. Utemeljenost terora u ideologiji i prostoru Svoja iskustva, pa tako i vlastitu prošlost često doživljavamo kao nešto posebno, iznimno, nešto što nas odvaja od drugih. U pravilu smo u krivu. Iste ili slične doživljaje dijele i drugi ljudi, drugi narodi. Zato je pogrešno promatrati svoje povijesno iskustvo kao nešto iznimno, drugima neshvat- ljivo. To vrijedi i za povijest hrvatskog iseljeništva. Posebno se to odnosi na njezine ,,teške“ teme poput korištenja terora kako bi se privukla pozornost na probleme Hrvatske i hrvatskog naroda i sl. Ideja o korištenju terora kako bi se privukla pozornost svjetske i domaće javnosti na goruće hrvatske probleme prisutna je od početaka modernog hrvatskog iseljavanja. Ona je razumljiva samo ako je promatramo u sklopu vremena i prostora u kome je nastala. Posebno se to odnosi na svijet ideja iz kojega je vjera u teror kao efikasno sredstvo političke borbe nastala. Afirmacija tih radikalnih stavova dogodila se krajem 19. i početkom 20. stoljeća u krilu anarhizma. Osamdesetih i devedesetih godina 19. stoljeća anarhizam sve veću važnost polaže na individualni teror, bacanje bombi, atentate vatrenim i hladnim oružjem i sl. Njihov su cilj u prvom redu državni poglavari, političari, pripadnici poslovnih krugova i sl. Anarhisti su svjesni kako terorističkim napadima neće izravno promijeniti odnose u državi i društvu. Njihov je cilj bio promidžbeni — ohrabriti potlačene i ukazati kako vladajući slojevi društva nisu nedodirljivi.! Anarhizam je u sve većoj mjeri stvar pojedinca i manjih skupina, a ne organizirani pokret. * 1 Radi se o tzv. propagandi djelom, permanentnoj revoluciji govorom, pismom, pištoljem i dinamitom za što se zalagao od 80-ih godina 19. st. glavni teoretičar anarhizma knez Kropotkin. Kropotkinovo oduševljenje revolucionarnim nasiljem od kraja 19. st. slabi u prilog infiltracije anarhista u sindikate. Selektivni teror zastupao je već Sergej Bakunjin u Narodnom katekizmu iz 1866. Hladnokrvno ubojstvo zbog revolucionarnih ciljeva odobrava i Sergej Nečajev u Revolucionarnom katekizmu iz 1870. KINNA, Annarchisam, 149, 172, 133, 134, 148; GUERIN, Anarchism, 43-47; ROOUM, What is Anarchism?, 17; COMBS, Terroism, 77. i 2 GUERIN, Anarchism, 48.