1 FILOZOFSKI FAKULTET UNIVERZITETA U SARAJEVU ODSJEK ZA KOMPARATIVNU KNJIŽEVNOST I INFORMACIJSKE NAUKE KNJIŽEVNOST, POLITIKA, ETIKA prof. dr. Ugo Vlaisavljević „GENEALOGIJA MORALA“ Fridriha Ničea analiza teksta „Genealogija morala“ je polemički spis jednog od najvećih modernih mislilaca i jednog od najoštrijih kritičara zapadne civilizacije, kulture i hrišćanstva. U ovom djelu on propituje porijeklo moralnih vrijednosti i kiritkuje ih sa aspekta filozofije. Kao pojam, genealogija se odnosi na izvor, postanak, odnosno genezu morala. Djelo se sastoji od predgovora i tri rasprave: prva rasprava „dobro i zlo“, „dobro i rđavo“, druga rasprava „krivica“, nečista savjest“ i slično, i treća rasprava „šta znače asketski ideali“. Tema ovog rada je analiza teksta predgovora i prvih deset odlomaka prve rasprave „dobro i zlo“ i „dobro i rđavo“. U predgovoru, na samom početku, Niče započinje zanimljivom konstatacijom „Mi se ne poznajemo, mi saznavaoci, sami sebe ne poznajemo“. Veoma je interesantno kako je postavio negaciju glagola „poznavati“ sa subjektima – saznavaocima, odnosno filozofima. Iz daljeg teksta jasna je njegova misao koja se odnosi na put mislioca čije je bogatstvo u saznavanju. Filozof vrijednost vidi u nauci i uvijek joj teži. Ponekad nas impuls samosvijesti, koji je istinski početak polemike, prodrma, pa se, kako Niče i navodi, pitamo „Ko smo mi zapravo?“. Njegove misli koje se odnose na pitanje odakle potiču moralne predrasude u njemu samom su, kako i piše, iz zajedničkog korijena a to je volja saznanja koja je tražila odgovore i bila izazov za njegov um, jer to je „ono što dolikuje jednom filozofu.“ Misli filozofije su poput ploda na drvetu – ostavština podneblju. U tom ranom razvoju svojih misli Niče je porijeklo zla smatrao od boga. Ukoliko se pročita njegova biografija, nakon smrti oca koji je bio sveštenik i koji je umro kada je Niče imao samo pet godina, takve misli u dječačkoj glavi mogle su biti posljedica puta i odgoja u strogom hrišćanstvu. Naime, gledajući i rastući uz oca koji je bio uzoran hrišćanin, nakon njegove smrti, u Ničeu se rađaju izvjesne sumnje prema hrišćanstvu, te se možda zapitao – zašto je bog „kaznio“ oca smrću, i da li su patnja, bol i smrt nužnost ovozemaljskog? Ipak, u Genealogiji morala, on sam piše kako je uspio odvojiti teološku predrasudu od moralne. Zlo nije „iza svijeta“, već je u svijetu, odnosno u čovjeku, te je potrebno propitati pod kojim uslovima je čovjek zaključio da su vrijednosni sudovi dobri i zli, i još važnije, kakvu vrijednost imaju oni sami? Iz odgovora na pitanja nastajala su nova pitanja za ovog mislioca, a to je suština filozofije – začuđujući se i tražeći odgovore, mi učimo i stvaramo podlogu za nova saznanja i spoznaje. Niče smatra da je nužno kritikovati moralne vrijednosti, preispitivati samu vrijednost tih vrijednosti, a za kritiku je neophodno poznavanje okolnosti i uslova pod kojima su moralne vrijednosti potekle i iz kojih su se razvile. Dakle, mora postojati sistem valorizacije nekog vrijednosnog suda, a ne da se radi o pukom nametanju. Od početka, vrijednost morala kao „dobrog“ nije bila dovođena u pitanje, nije bila ni pod najmanjom sumnjom i to je ono što njega kao filozofa posebno intrigira do te mjere da moral vrjednovan kao „dobro“ bez kritike čak svrstava u komediju.