ČSP, br. 1, 153-172 Zagreb, 2023. 153 Stefan Gužvica, Prije Tita. Frakcijske borbe u Komunističkoj partiji Jugoslavije 1936-1940. , prevela Dora Kosorčić (Zagreb: Srednja Europa, 2020), 156 str. Period velike čistke u Sovjetskom Savezu od sredine do kraja tridesetih godina XX. stoljeća pripada onim temama svjetske historiografje koje povjesničari još uvi- jek pokušavaju uvjerljivo objasniti. Narav masovnoga krvoprolića (dotad u povijesti rijetko viđanog u takvu obujmu) koje je pokrenuo Staljin, a koje je k tome bilo usmje- reno protiv građana vlastite države koju je imao pod kontrolom, protiv pripadnika Crvene armije i sovjetskih tajnih službi te domaćih i stranih komunista uvijek iznova potiče znatiželju brojnih povjesničara, kao i drugih zainteresiranih. Iako je članstvo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) bilo među onima koji su najteže stradali u čistkama, zbog nedostupnosti izvora ta tema u jugoslavenskoj historiografji nije bila u cijelosti obrađena, unatoč znatnim naporima istraživač(ic)a poput Ivana Očaka i Ubavke Vujošević, a nakon raspada Jugoslavije ona je gotovo posve napuštena. Pored činjenice da navedenu temu ponovno uzima na razmatranje proučavajući ju u kon- tekstu tadašnjih notornih frakcijskih borbi unutar KPJ, knjiga Prije Tita mogla bi pobuditi interes hrvatskih čitatelja i zbog drugih razloga. Naime, autor, srpski povje- sničar Stefan Gužvica, doktorand sa Sveučilišta u Regensburgu, dosad je hrvatskim povjesničarima mogao biti poznat po tome što je s pozicije „inspiriranosti idejom komunizma” pokušavao „razumjeti” Staljina i njegova navodnoga agenta Mustafu Golubića u radnjama na domaćim portalima radikalne ljevice, pa je takav spoj autora i teme i više nego intrigantan. U „Prologu” (str. 1–15) daje se pregled dosadašnje historiografje i korištenih izvora, potom objašnjenje metodologije te se najavljuje sadržaj knjige. Pritom u oči upada da se od literature u knjizi ne upotrebljava gotovo ništa izuzev starije jugosla- venske historiografje i nekoliko naslova s anglofonog područja, pri čemu će gotovo svaki čitatelj iole upoznatiji s problematikom podignuti obrve na autorove tvrdnje, primjerice, da je Kominterna neistražena u historiografji (str. 4) ili da autorov za- datak nije osuditi staljinizam, nego ga samo razumjeti (str. 14). Nešto bi opravdanija bila autorova metodologija koja ne stavlja nacionalno pitanje u Jugoslaviji u prvi plan i želi izbjeći teleološka objašnjenja po kojima je Josip Broz Tito bio predodređen za vođenje KPJ. Ali izbjegavati nacionalno pitanje i Tita te davati jednako važno mjesto drugim čimbenicima i ličnostima ujedno je i vrlo težak samonametnuti zadatak u vidu povijesne činjenice da su te dvije stvari odredile povijest KPJ od tridesetih do osamdesetih godina XX. stoljeća. Vidljiviji problemi s metodologijom započinju već u prvom poglavlju pod naslovom „‘O jedinstvu Partije’: frakcijske borbe u KPJ 1919- 1936” (str. 17–34), u kojem autor objašnjava partijske frakcijske sukobe, ali to radi go- tovo isključivo na temelju starije objavljene literature, bez vlastite analize lako dostu- pnih pisanih radnji samih komunista. To ga vodi do niza čudnovatih interpretacija, poput one da je Staljin dvadesetih godina poticao nacionalne sukobe u Jugoslaviji, a Sima Marković ih je smirivao (str. 31). Zanimljiva je spoznaja da prve čistke jugosla- venskih komunista započinju početkom tridesetih godina (str. 27), ali Gužvica se i tu oslanja jedino na jugoslavensku komunističku historiografju, ponavljajući objašnje- nja da je do egzekucija došlo zbog policijskih infltracija i preuzimajući ekstremistički