147 Jasna Žmak UDC: 81:929 Jakobson R. Sveučilište u Zagrebu 82.0 Akademija dramske umjetnosti 792.01 Odsjek dramaturgije doi:10.5937/ZbAkUm1907147Z Hrvatska Pregledni rad Lingvistika, poetika, kazalište i drama Abstrakt: U članku je analiziran rad četiri autora koji su se bavili primjenom Jakobsonova modela, iznijetog u tekstu Lingvistika i poetika (1966), na kazališnu umjetnost. Jakobsonova podjela i obrada šest funkcija jezika (ekspresivna, referencijalna, poetska, fatička, metajezična, konativna) doživljava nužne promjene i preinake jednom kada se, umesto na poeziju, pokuša primjeniti na čitanje kazališta. Roman Ingarden, An Ubersfed (Anne Ubersfeld), Vladan Švacov i Manfred Pfster u okviru svojih kazališnih teorija pokušali su, na razne načine i u različitim smjerovima, aplicirati Jakobsonov model pritom često pogrešno primjenjujući njegovu analizu isključivo na dramsku komponentnu kazališta, tako u potpunosti zanemarujući onu izvedbenu. Istovremeno, detaljnija analiza njihovih modela pokazuje bogatstvo mogućih primjena Jakobsona na jezik kazališta te perspektive njegove daljnje razrade. Članak završava identifciranjem potencijalnih adekvatnijih lokusa za primjenu Jakobsonovih teorija, fokusirajući se pritom primarno na poetsku funkciju. Ključne riječi: Roman Jakobson, lingvistika i poetika, poetska funkcija jezika, temelji dramaturgije, semiotika kazališta Već je u uvodu svojeg kratkog, ali utjecajnog članka Lingvistika i poetika (1966) Roman Jakobson naznačio jednu bitnu značajku vlastitog izlaganja koja je omogućila da značaj njegova istraživanja o šest funkcija jezika nadiđe uske granice lingvistike, odnosno poetike. Utvrđujući da „mnoge poetske odlike pripadaju ne samo nauci o jeziku nego celokupnoj teoriji znakova, tj. opštoj semiotici“ (Jakobson, 1966: 286), te da „jezik deli mnoga svojstva s nekim drugim sistemima znakova“ (Jakobson, 1966: 286), Jakobson je nedvosmisleno naznačio mogućnost primene modela koji nudi i na druge sustave znakova. Iako je sam više okupiran konkretnim odnosom između dviju navedenih disciplina, što je preokupacija koju će od njega naslijediti i drugi autori, nego isprobavanjem navedene sugestije, i premda se njegovo izlaganje temelji isključivo na ispitivanju poezije, odnosno načina na koji se različite funkcije jezika, a posebno ona poetska, u njoj pojavljuju, njegova teza nije ostala neistražena i više se autora okušalo upravo u primjeni njegove teorije na druge sisteme znakova.