“XXIII SAVETOVANJE O BIOTEHNOLOGIJI” Zbornik radova, 2018. 268 ALELOPATSKA AKTIVNOST AUTOHTONIH I INVAZIVNIH VRSTA BILJAKA PLAVNIH STANIŠTA VELIKE MORAVE Filip Grbović 1 , Snežana Branković 1 , Marina Topuzović 1 Izvod: Alelopatska aktivnost izabranih autohtonih (Salix alba L., Populus alba L., Populus nigra L.) i invazivnih (Acer negundo L., Amorha fruticosa L., Celtis occidentalis L., Robinia pseudoacacia L.) vrsta plavnih staništa Velike Morave ispitana je kroz inhibiciju klijanja i rasta klijanaca indikatorske vrste Lactuca sativa L. U radu je korišćena sendvič metoda – alelopatski biotest sa agaroznom podlogom. Rezultati alelopatskih biotestova pokazuju da alelopatski potencijal donorskih vrsta opada po sledećem redu: A. fruticosa > C. occidentalis > R. pseudoacacia > S. alba > A. negundo > P. alba > P. nigra. Invazivne vrste pokazuju veću alelopatsku aktivnost u odnosu na autohtnone, što može biti doprinos hipotezi o alelopatiji kao „novom oružju“ invazivnih vrsta. Ključne reči: invazivne vrste, alelopatija, inhibicija rasta, plavna staništa. Uvod Invazivne biljne vrste imaju višestruke uticaje na biljne zajednice i direktno ali i indirektno utiču na fizičko-hemijske karakteristike zemljišta i funkcionisanje ekosistema. Neke invazivne vrste mogu da steknu komptetitivnu prednost u odnosu na autohtone aktivnim i pasivnim oslobađanjem jedinjenja ili kombinacije jedinjenja koja su jedinstvena i nova za biljne zajednice: “hipoteza novog oružja” (novel weapon hypothesis) (Callaway and Ridenour, 2004.). Ekološki uticaj invazivnih vrsta ogleda se u najrazličitijim načinima. Tako invazivne biljne vrste zauzimaju ekološki prostor autohtonim vrstama, koriste vodu i hranljive materije, menjaju uslove u staništu. Takođe, one utiču na sastav, strukturu i dinamiku zajednica, zatim izlučuju supstance koje negativno utiču na rast i razvoj drugih biljaka, hibridizuju sa nativnim vrstama i na njih prenose različite bolesti. Alelopatska aktivnost može biti jedan od ključnih mehanizama koji invazivnim vrstama biljaka omogućava brzo širenje na nova staništa i dominaciju u biljnim zajedincama. Na alelopatske interakcije i produkciju alelohemikalija značajan uticaj imaju abiotički i biotički faktori. Ovi faktori utiču kako na produkciju alelohemikalija kod donorske vrste, tako i na transport i transformaciju ovih jedinjenja u životnoj sredini kao i na efekte alelohemikalija na fiziološke procese akceptorskih vrsta biljaka. Najčešći i najviše proučavani morfološki indikatori alelopatske aktivnosti jesu: inhibicija klijanja semena, redukcija izduživanja korenka i hipokotila, kao i praćenje rasta i razvoja korena i stabla indikatorske vrste. Specifične šumske i žbunaste zajednice koje prate vodene tokove, poznatije kao ritske, plavne, aluvijalne šume pokrivaju velike površine u Republici Srbiji. Kao edifikatorske autohtone vrste javljaju se razne vrste vrba i topola (Salix alba L., Salix 1 Univerzitet u Kragujevcu, Prirodno-matematički fakultet, Radoja Domanovića 12, Kragujevac, Srbija (filip.grbovic@pmf.kg.ac.rs) brought to you by CORE View metadata, citation and similar papers at core.ac.uk provided by CaSA NaRA