Izvorni članak UDK 1(045)Nietzsche, F. doi: 10.21464/f43312 Primljeno 5. 9. 2022. Nikola Tatalović Univerzitet u Novom Sadu, Filozofski fakultet, Dr Zorana inđića 2, RS–21000 Novi Sad nikolatatalovic@ff.uns.ac.rs Uvod u Nietzscheovo platonizirajuće pismo Sažetak Rad nastoji pokazati da pismo Friedricha Wilhelma Nietzschea, kao ono koje odlikuje mnoštvo stilova i neprestano započinjanje, nosi na sebi neizbrisivi trag Platonova postaju- ćeg pisma. Polazeći od prostora prepiske, prije svega od prepoznavanja Platona kao uzora za Nietzscheovo djelo Tako je govorio Zaratustra od strane flologa Erwina Rohdea, ali i od Nietzscheova svjedočanstva da njegov Zaratustra platonizira, rad ukazuje na motiv smrti kao mjesto unutar kojeg se susreću Platonova i Nietzscheova poetika, a sve u pogledu na njihove transformacije homerovskog razumijevanja sudbine heroja. No, raskrivajuća moć atmosfere smrti ukazuje i na fguru Ezopa kao uzora na kojemu Platon gradi svog Sokrata, što vodi ovaj rad u pravcu pokazivanja toga da se Nietzscheovo određenje Platonova pisma kao »beskonačno potencirane ezopovske basne« ispostavlja kao samoodređenje. Ključne riječi Friedrich Wilhelm Nietzsche, Platon, Ezop, pismo, basna, smrt Pismo Friedricha Wilhelma Nietzschea nosi biljeg neprestanog počinjanja. Početnički karakter Nietzscheova pisma ogleda se u mnoštvu stilova kroz koje se njegova misao oprobava, ali i u potrebi da se ono što je jednom napisa- no napiše ponovno. Aforizam kao najzastupljeniji oblik Nietzscheova pisma stoji usporedno sa studijama koje odlikuje relativno jedinstvo teme i pristupa, kao što su Rođenje tragedije i Genealogija morala, ali i s mitotvorstvom Tako je govorio Zaratustra, čija forma, čini se, počiva na jedinstvu raspoloženja. Drugim riječima, Nietzscheovi stilovi neprestano prekidaju jedan drugog, pa je stoga upravo neujednačeni tremor njegove ruke ono po čemu se ovo pismo ponajviše prepoznaje. Aforizme, kao najintenzivnije i najučestalije radosti Nietzscheova pisma fra- gmentiranosti iskustva svijeta, ne bi trebalo vidjeti u naglašenoj razlici spram drugih formi njegova pisma. Ako je fragment sâm oblik njegova mišljenja, onda niti jedno Nietzscheovo djelo nije knjiga mišljena kao organsko jedin- stvo svojih dijelova. Nietzscheove knjige nisu skladno građene životinje za- tvorene u jedinstvo svoga vrsnog oblika, sretno zaklonjenog književnim ro- dom. To da su njegove knjige »prijelazni oblici«, postajuće književne vrste, potvrđuje i Tako je govorio Zaratustra, čija su prva tri dijela, pod okriljem jedinstva uzvišenog raspoloženja, napisana u tri daha. 1 Naime, jednodušnost ove knjige nije osigurana jedinstvenim raspoloženjem, jer je izvan njega na- pisan četvrti dio kao dodatno, osiguravajuće čitanje prethodna tri dijela: »Se- 1 Fridrih Niče [Friedrich Nietzsche], Ecce homo. Kako postajemo ono što jesmo, prev. Jovica Aćin, Rad, Beograd 2001., str. 80–81.