FILOZOFIJA I DRUŠTVO XXIII (3), 2012. 163 UDK: 17 (Kant, I.) 1((Rousseau, J.J.) DOI: 10.2298/FID1203163C Pregledni rad Igor Cvejić Institut za ilozoiju i društvenu teoriju Univerzitet u Beogradu cvejic@instifdt.bg.ac.rs Šta Kant duguje Rusou? Apstrakt: Dva filozofa kojima Kant najviše duguje su, kako se obično s pravom tvrdi, Hjum i Ruso. Dok se o Hjumovom uticaju može jednoznačno i jednostavno odgovoriti, sa Rusoovim uticajem situacija je vidno komplikovanija. Osnovni uticaj na Kanta Ruso je imao u sferi etike i posmatranja čoveka, tako da će to biti polazna tačka preko koje će se tražiti od- govor na ovo pitanje, da bi se posle te analize pokušao dati jedan jednostavan i jednozna- čan odgovor, sličan onome koji se može dati za Hjuma, o tome kakav uticaj je Ruso ostavio na celokupan sistem kritičke filozofije. Ključne reči: Kant, Ruso, moći duše, ljudska priroda, usavršavanje. Obično se smatra da su dva ilozofa kojima Kant (Kant) najviše duguje za razvoj svog kritičkog sistema Hjum (Hume) i Ruso (Rousseau). Dok o Kantovom dugu Hjumu možemo naći jednoznačne odgovore, situacija sa Rusoom sigurno nije tako jednostavna. Glavna oznaka po kojoj prepoznajemo Hjumov uticaj na Kanta jeste njegovo sop- stveno priznanje da je on „prekinuo njegov dogmatski dremež“ (Kant 2008: 13). Već i osnovno poznavanje Kantovog sistema dovoljno je da se nasluti šta je to značilo i u kom smislu je Hjumova „skeptična“ osnova bila neophodna da ovaj sistem zai- sta bude kritički. Taj značaj se kao prvo ogleda u limitaciji upotrebe razuma, koja je ključna za kritičku metodu (Kant 2003: 56); zatim u jednom opštem kritičkom pristupu prema moći razuma. Sem toga, postoji i jedna neposredna veza sa Hju- mom, koja Kanta uistinu čini nastavljačem Hjumovog poduhvata. To nam govori jedna ne toliko poznata Hjumova ispovest u dodatku Rasprave o ljudskoj prirodi: „Ali sve moje nade iščezavaju kad uzmem da objasnim principe koji ujedi- njuju naše sukcesivne opažaje u našoj misli ili našoj svesti. U toj tački ne mogu da otkrijem nijednu teoriju koja me zadovoljava. Ukratko postoje dva principa koja ne mogu da usaglasim, a nije u mojoj moći da se odreknem nijednog od njih, naime, da svi naši odeliti opažaji jesu odelita postojanja, i da um nikada ne opaža stvarnu spojenost među odelitim postojanjima. Kad bi neki opažaji bili ili usko spojeni sa nečim prostim i individualnim, ili kad bi um opažao neku stvarnu povezanost između njih, u tom slučaju ne bi bilo teškoće. Što se mene tiče, moram da se pozovem na povlasticu skepti- ka i da priznam da je teškoća pregolema za moj um“ (Hjum 1983: 222, 223).