115 Vladimir Gvozden AMATERSKI INTELEKTUALAC: SAIDOV ANSATZPUNKT Godine 1993. Bi-Bi-Si je organizovao jedno od svojih tradicionalnih Rajt predavanja. Ispostavilo se da je tema zadrla nešto dublje u aktuelne probleme i odjeknula snažnije nego što je to ranije bio slučaj. Bilo je, naime, reči o savremenoj ulozi intelektualca, a go- vornik je bio Edvard Said, koji je naredne godine objavio knjigu Predstave o intelektualcu. Osnovna Saidova teza je da intelektualci treba da govore istinu, no on postavlja i dodat- na, nešto složenija pitanja: koliko je relativno i lokalno značenje istine koju intelektualac artikuliše; koji su izvori autoriteta i legitimiteta intelektualca, pogotovo u vreme kad po- minjanje same reči obično udara o zidove sveprožimajućeg cinizma? Tokom predavanja je uočeno da su intelektualci klasa kojoj je potrebna rehabilitacija i preosmišljavanje njihove uloge, pošto se u poslednjih deceniju ili dve njihov zadatak uglavnom sveo na stvaranje institucionalne ili političke saglasnosti u društvu. Said optimistički pokušava da nađe izvore intelektualnog autoriteta i legitimacije me- šajući postavke liberalizma, moderne i postmoderne s kulturološkim idejama utemelje- nim na veri u lokalno i marginalno. S jedne strane, on sasvim univerzalistički, prosvetitelj- ski, smatra da intelektualci treba da zauzmu stav „na osnovu univerzalnih principa kako bi unapredili ljudsku slobodu i znanje” (E. Said Representations of the Intellectual, London, 1994, 9). S druge strane, autoru je jasno da u naše vreme nema ideološkog sistema koji bi nam nedvosmisleno pokazao koju istinu treba slediti. Osnovni rascep leži u traganju za podsticajima na intelektualni rad: da li je intelektualac podstaknut na intelektualno delo- vanje zbog iskonskih, lokalnih, instinktivnih lojalnosti (rase, naroda, religije) ili postoji raci- onalni i univerzalni skup načela kojim se rukovodi njegovo pisanje i delovanje? Kako neko može govoriti istinu? Koju istinu, kada, za koga i gde? Tako Said dolazi do utvrđivanja pra- vog mesta iz kojeg izrasta kriza intelektualaca: „Temeljni problem je, dakle, kako pomiriti nečiji identitet i aktuelnost njegove kulture, društva i istorije sa realnošću drugih identiteta, kultura, naroda (69).” Prikriveno preuzimajući Manhajmovu podelu na ideologiju i utopiju, autor ukazuje na dve osnovne predstave o intelektualcu, tj. ulogu yes-sayers (potvrđivača), koji se, kroz razno- razne društvene uloge, opredeljuju za vrednosti svoje kulture i razvijaju je kao insajderi bez neslaganja i sukoba; lično je, pak, naklonjeniji nay-sayers (negatorima), kritičarima kulturnih ortodoksija koji ostaju izvan podele privilegija, moći i počasti. U stvari, Saidov omiljeni intelektualac je u manjoj meri insajder (potvrđivač), a u nešto većoj autsajder, pošto je njegov zadatak „da otvoreno univerzalizuje krizu, da širi ljudski obim onoga što trpi posebna rasa ili nacija, te da to iskustvo poveže sa iskustvima drugih” (33). Pokušavajući da kombinuje potvrđivača i negatora u jednoj iguri, Said pribegava ideji intelektualca kao amatera, čiji je glavni zadatak iznalaženje načina da se istina o moći VRT: EDVARD V. SAID