55 PEDAGOGIJSKA istraživanja, 12 (1–2), 55 – 70 (2015) UDK 37.017 Prihvaćen 5. studenoga 2015. 37.018.4 Organizacijsko učenje u školi Goran Livazović Filozofski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku Odsjek za pedagogiju Boris Janković Filozofski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku Diplomski studij pedagogije i povijesti Sažetak Rad prikazuje pedagogijsku perspektivu fenomena organizacijskog učenja kao relativno nove pojave u po- dručju teorija znanosti o odgoju. Radi se o ključnom konceptualnom modelu u organizacijskog teoriji, koji je utemeljen na idejama bihevioralnih teoretičara organizacije predvođenih harvardskim profesorom Chrisom Argyrisom, koji organizacijsko učenje deiniraju kao pojavu transformacije individualnog zna- nja i vještina pojedinaca u organizacijsko znanje kroz kolektivne spoznajne procese i njegovanje učeće kul- ture ustanove. Načela organizacijskog učenja ističu kapacitete koji nadilaze individualne agense učenja, a oslanjaju se na forme, pravila i procedure za suočavanje, spoznaju i rješavanje problema. Prema kognitivi- stima, organizacijsko učenje je eksternalna reprezentacija ljudske kognicije i ovisi o sekvencijalnim kora- cima koji su ekvivalentni ljudskoj obradi informacija. Teorijska analiza opisuje strukturalno-hijerarhijski pristup s preglednim prikazom fenomena u školstvu, i to na razini: sustava, škole, pojedinca i znanja. Or- ganizacijsko učenje se sustavno ogleda kao preduvjet suvremenih reformnih nastojanja te mjera poticanja kvalitete javnog školstva. Na razini škole se ocrtava kroz sveukupnost podržavajućih faktora poput učeće kulture, a konkretizira se kroz socijalne mehanizme i procese kolektivnog te kolaborativnog učenja. Na ra- zini individualnih učitelja, organizacijsko učenje može značajno unaprijediti njihovu ulogu, prvenstveno kroz samo-kreaciju kontekstualno korisnog znanja i deprivatizaciju osobne nastavne prakse. Konačno, ono omogućava djelovanje na školsko znanje, prije svega na tacitna i konceptualna znanja učitelja koja često iz- miču reformističkim naporima. Unatoč trendovima birokratizacije školstva i učiteljskog poziva, organiza- cijsko učenje predstavlja ohrabrujuće sredstvo postizanja odgojnih i obrazovnih ciljeva suvremene škole. Ključne riječi: deprivatizacija prakse, kultura škole, organizacijsko učenje, školski procesi, transfor- macija znanja. Uvod Društveno-povijesna uvjetovanost odgoja temeljna je pedagogijska zakonitost i danost vremena u kojemu živimo. U posljednjih nekoliko desetljeća, sve češće svjedočimo naglim društvenim luktuacijama, poja- vama i procesima koji mijenjaju odgojno-obrazovni krajobraz. Postojeća dinamičnost opravdano potiče pitanja o usklađenosti školskog sustava sa zahtjevi- ma hipermodernog društva. Naime, mnoge organi- zacije zbog nemogućnosti uspješne prilagodbe po- staju anakrone i eventualno propadaju, dok opstaju strukture koje su prihvatile neizbježne promjene i luidnost kao oblik inovacije vlastitog funkcionira- nja. Kao institucija od posebnog društvenog znača- ja, škola nije imuna na zov kulturalne (r)evolucije. Dapače, ona je ogledalo društva i dominantne ilo- zoije života, čija se uloga postupno mijenjala u za- dnjih nekoliko tisućljeća, od ustanove koja je čuvala kontinuitet transgeneracijskog znanja, reproducira-