Marin Kapular, prof. OBRAZOVANJE I ŠKOLSTVO NA PODRUČJU ŽUPE STUDENCI 1. Počeci opismenjavanja Narod bez škola narod je bez mudrosti. S nepismenim i neukim čovjekom najlakše je vladati. Neka je sit kruhom, on je zadovoljan, nema viših duševnih potreba ni znanja. Njemu se najlakše proda rog za gotov groš. Držeći se takva razmišljanja turski pa i drugi vlastodršci mogli su neuki narod oblikovati kako su željeli, podržavati nepismenost i neznanje u zemlji. Sve je donedavno pismenost u Bosni i Hercegovini bila na najnižim granama. Franjevci su doduše imali franjevačke škole 1 , uglavnom za svoje kandidate, a u blizini preostalih samostana i za djecu svojih vjernika. U župama je bilo mnogo teže organizirati škole. Postoje neki podaci o tome kako su franjevci u svojim župnim kućama u Ljubuškom i Mostaru prije 1697. organizirali školsku nastavu za svjetovne mladiće. 2 Sigurno je, međutim, da se u tim školama opismenio tek neznatan broj djece. Fra Ilija Starčević 3 podigao je prvu školsku zgradu u BiH, u Tolisi kod Orašja 1823. godine. U toj školi bio je učitelj i nadzornik. Njegovim zalaganjem dostavljena je molba sultanu Muhamedu II. da mu se dopusti podizanje škola. Odgovor nikada nije došao. Smrću fra Ilije nastao je zastoj u prosvjeti. Pripajanjem Bosne i Hercegovine austrougarskoj monarhiji 1878. godine, u cijeloj zemlji zatečene su samo 54 katoličke škole 4 s 44 učitelja i 12 učiteljica, s 1.643 muške i 652 ženske djece. Pravoslavni su imali 56 vjerskih škola sa 66 učitelja i 9 učiteljica, a u školama je bilo 2.751 muške i 772 ženske djece. Židovi su imali 5 škola sa 260 učenika. Muslimani su imali 399 mekteba, 18 ruždija, 18 medresa s 553 učitelja, 18 učiteljica te 15.948 polaznika i 7.360 polaznica. Oko 95 % stanovništva bilo je nepismeno. U ove 54 katoličke škole učilo se čitati i pisati latinicom, poučavao se vjeronauk, prirodopis, povijest, račun, zemljopis i pjevanje. Znanje se ocjenjivalo opisno: „sasvim slab, priličan, izvrstan“. 1.1. Putujući učitelji U prvoj polovini 19. stoljeća u nekim hercegovačkim selima pojavili su se putujući učitelji koji su organizirali opismenjavanje nepismenoga puka. Najstariji i najpoznatiji od njih bio je Andrija Kiš kojega je puk zvao Meštar Mađar. U Kršćanskoj obitelji 1917. Ilija Vidić navodi da je Kiš došao u Hercegovinu iz Slavonije oko 1840 5 . godine. Meštar Mađar otvorio je 1840. godine dvogodišnju školu u Dugandžijama 6 (zaseoku sela Zvirovići). U tu školu dolazila su djeca iz susjednih sela, primjerice Međugorja i Studenaca 7 . Roditelji su učitelju plaćali u žitu, kavi i šećeru. On je zasijao malen rasadnik nauke u Dugandžijama čiji su plodovi najviše koristili stanovnicima Dretelja. Andrija Kiš učio je djecu čitati, pisati i računati. Učenici su učili iz knjižice koja se zvala Bukvar (napisao ju je fra Petar Kordić). Najpoznatiji udžbenik iz toga razdoblja bila je tzv. Stipanjača – 1 Arhiv franjevačkog samostana Kreševo, četvrti gvardijan bio je fra Grgo Dogandžić (1672. – 1675.), a 4. kolovoza 1830. zaređen je fra Grgo Dragićević iz Dugandžija (1814. – 1858.) iz župe Brotnjo, Knjiga obučenih novaka, str. 178. 2 Voislav Bogićević, Pismenost u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1975., str. 187. 3 Pavle Kozomora, Osnovna nastava u Hercegovini nekada i sada, Mostar i Hercegovina, Glasnik jugoslavenskog profesorskog društva, Beograd, 1937., str. 971. 4 Školski vjesnik, Stručni list zemaljske vlade za BiH, Ljuboje Dlustuš, Školske prilike u BiH od okupacije do danas, Sarajevo, 1894., str. 52. 5 Andrija Kiš i Nikola Glavinić, Kršćanska obitelj, br. 2/1918., str. 24. 6 Ilija Vidić, Seljaci učitelji u tursko doba, Kršćanska obitelj, br. 11/1917., str. 232. 7 Andrija Kiš i Nikola Glavinić, Kršćanska obitelj, br. 2/1918., str. 25.