255 međuvremenu problem zvan Jean-Jacques Rousseau nije ništa manji nego što je bio tada, ali je danas, umnogome zahva- ljujući i klasičnom Cassirerovu tumače- nju, postao eminentno teorijski, a ne više ostrašćen i ideologijski. Važnost i smisao Cassirerova priloga primjerenom čitanju i razumijevanju Rousseaua sažeto je izrazio glavni urednik ove ugledne teorijskopoli- tičke biblioteke politolog Dragutin Lalo- vić, i sam vrstan interpret Rousseaua, kada je u svom znalačkom pogovoru Cassirera označio paradigmatskim “čitaocem kojega je ostarjeli i u svoje suvremenike razoča- rani Jean-Jacques prizivao u budućnosti – usprkos svemu” (v. Lalović, Rousseauov revolucionarni moralni impuls, 115). Lijep izdavački pothvat kojim je naša sredina dostojno obilježila 300. godišnjicu Rous- seauova rođenja. Davorin Žagar Prikaz Slobodan Naumović Upotreba tradicije Institut za filozofiju i društvenu teoriju i IP “Filip Višnjić” a.d., Beograd, 2009, 330 str. U ovoj važnoj i vrlo dobroj knjizi Slobo- dan Naumović analizira proces simbolič- ke “re-tradicionalizacije” u srpskom dru- štvu nakon 1990. Njegova je teza jasna već na samom početku: ta retradicionalizacija nije bila sadržajna (suštinska), nego samo nominalna (formalna). Nije došlo do stvar- nog povratka “tradicionalnih vrijednosti” i društvenih praksi, nego samo do “upotrebe tradicije”, često i od strane istih aktera koji su do 1990. bili anti-tradicionalisti, pa su dotad i iz javnog prostora uklanjali simbo- le tradicije. Sada su ih vratili, ne zato što su doista postali konzervativci, religiozni ili nacionalisti (ili sve troje odjednom), ne- go zato da bi prikrili kako to nisu postali. Naumović uočava velik raskorak između “preterano velike zastupljenosti tradicio- nalnih simbola u diskursima kako levo orijentisanih, tako i desno orijentisanih parlamentarnih stranaka” s jedne strane i “izrazite političke i društvene marginalno- sti partija s ‘fundamentalističkim’ tradicio- nalističkim orijentacijama” s druge (str. 162). Pod “upotrebom ili instrumentaliza- cijom tradicije” on podrazumijeva “sve- sni i namerni postupak u okviru koga se pojedini elementi neke tradicije (najčešće vrednosti i simboli) verbalnom, simbolič- kom ili fizičkom aktivnošću izdvajaju iz svog primarnog, to jest ustaljenog kontek- sta i koriste za ostvarivanje ciljeva koji im nisu iminentni” (177). Do “instrumentalizacije tradicije” u Sr- biji je došlo radi “ostvarivanja nacionalnih i političkih ciljeva”, a ne zbog nekog “slo- ma modernizacije, neadekvatnosti, ili što je još manje smisleno, odsustva političke kulture u Srbiji, niti zbog zamišljenih teš- ko promenljivih crta srpskog nacionalnog karaktera poput autoritarnosti, patrijar- halnosti, nerefleksivnog tradicionalizma, i sličnih u suštini rasističkih koncepata”. Pozicionirajući se tako, Naumović vodi suptilnu polemiku s nekima od najvažnijih interpretatora postjugoslavenske tranzici- je u samoj Srbiji. On odbacuje ideju tzv. Druge Srbije (kruga oko Latinke Perović, Srđe Popovića i dr.) – koji re-tradicionali- Politička misao, god. 49, br. 4, 2012, str. 255-258