VENECIJA | EXPO 16 | KONTURA #145 | ZANIMLJIVA VREMENA ZA NEZANIMLJIVU UMJETNOST 58. međunarodna izložba umjetnosti, Venecija, May you live in interesting times, izbornik Ralph Rugof 11. 5. – 24. 11. 2019. VINKO SRHOJ FOTOGRAFIJE: VINKO SRHOJ UVRIJEŽILO SE VEĆ u dugogodišnjoj praksi veneci- janskog Bijenala da se ta velika izložba suvremene umjetnosti profilira i prepoznaje po središnjoj kon- cepciji koju tematiziraju aktualni izbornici. Ta ponekad tanka nit profilacije jedino je za što se pub- lika može uhvatiti i jedini je orijentir i uporišna točka u općoj raspršenosti umjetnosti današnjice. Jer odista, da nema te kustoske niti, kakva god bila (često i sama preširoko postavljena), što je to što bismo mogli iščitati kao umjetnost aktualnog trenutka? Gdje nam se ukazuje „duh vremena“ i koji nam autor i rad zrcale autentičnu suvremenicu u njezinoj ukup- nosti. Pitanja su naravno retorička. Možda je najbolja ilustracija takve diseminacije izostanak umjetničkih grupa i kolektiva okupljenih oko neke zajedničke strategije, stila, pa čak i pukog narativa. Fromm bi rekao da sada sve zavisi od pojedinca, a ne više od sigurne zaštite tradicionalnih i ujedinjujućih vrijed- nosti društva, grupe. I doista ni uz najbolju volju nećete prepoznati gdje su dodiri, konvergencije, što Ovogodišnji Bijenale pokazuje da su vremena zanimljivija od umjet- nosti koja ih prati. Današnja je umjetnost, naime, pogubljena negdje između značaja i banalnosti, zanimljive planetarne povijesti i osob- nog historijata koji i kada se poduhvaća velike teme čini to na način onoga koji u tome traži svoje središnje mjesto. Nerijetko tako prisu- stvujemo kontaminaciji pa i banalizaciji umjetnosti osobnim sitnica- ma, naivnom obradom, svakodnevnim usputnostima, jednom riječju imanentnim narcizmom. Ili, drugim riječima (pokazuje to i ovogodišnji Bijenale), na djelu je anarhičan i subjektivan izbor iz zanimljivog svi- jeta, s prenaglašavanjem vlastite pozicije u njemu je zajedničko pojedinim umjetnicima u nikada više medijski (informacijski) umreženom svijetu, a nikad manje ujedinjenom oko bilo kakve ideje a kamoli stilema koji povezuje. Jedino trud izbornika da tu tanku paukovu mrežu (jednu takvu paučinu plete stvarna kolonija pauka u paviljonu Tomasa Sarace- noa) splete oko neke dovoljno široke teme, ono je što danas može stvoriti kakav-takav okvir za zajednički portret suvremene umjetnosti. “NAJVAŽNIJE NIJE ONO ŠTO JE IZLOŽENO” (R.RUGOFF) TEŠKO SE, MEĐUTIM, oteti dojmu da i uz najširu tem- atizaciju na kraju malo toga zorno svjedoči i podup- ire izbornikovu tezu. Svijet umjetnosti je, čini se nepovratno atomiziran i teško da će i sa odmakom u budućnost, netko moći reći što je zajedničko umjet- nosti vremena u kojemu živimo. Mogli bismo se složiti s kritikom da je u postmoderni napuštena i