„Tko nije kolorista, nije slikar“: Grupa trojice kao građansko-elitistička opcija hrvatske likovne scene tridesetih godina 20. vijeka Ana Šeparović Društveno-politički kontekst i uvriježena tumačenja djelovanja Grupe trojice u hrvatskoj povijesti umjetnosti G rupa trojice, umjetnička skupina koju su činili slikari Ljubo Babić, Vladimir Becić i Jerolim Miše, i koja je djelovala između 1929. i 1935. godine na hrvatskoj likovnoj sceni, činila je uz Klub likovnih umjetnica (KLU) i Udruženje umjetnika Zemlja jednu od izložbeno najaktivnijih sku- pina u tome razdoblju – održali su devet izložbi (tzv. Ba-Be-Mi izložbe): šest u Zagrebu, i po jednu u Ljubljani, Sarajevu i Splitu. Vrijeme u kojemu su djelovali doba je izrazite političke i ekonomske nestabilnosti – riječ je o nadirućoj globalnoj ekonomskoj krizi, a u Jugoslaviji neuspjeloj agrarnoj reformi i posljedično velikome siromaštvu seljačkog i radničkog sloja, koji su tvorili najbrojniji dio tadašnjega kapitalističkog patrijarhalnog društva. 1 To je i razdoblje velikih političkih previranja i nezadovoljstva: nakon ubojstva Stjepana Radića 1928. uvodi se šestosiječanjska diktatura, što na hr- vatskom području rezultira općim nezadovoljstvom, osobito zbog neriješenoga nacionalnog pitanja. Unutar unitaristički ustrojene Kraljevine Jugoslavije tada je jugoslavenstvo proglašeno „službenom i jedinom nacijom u državi“ što je utjecalo i na kulturnu politiku u vrijeme diktature. 2 Dosad se u povijesno-umjetničkoj recepciji Grupu trojice spominjalo najčešće kao protutežu Udruženju umjetnika Zemlja – KLU se uglavnom prešućivao – i isticala se njihova zajednička ideja traganja za hrvatskim nacionalnim likovnim izrazom (u programu Zemlje pod nazivom „nezavisni likovni izraz“, a kod Babića i Trojice „naš izraz“), koji je trebao pridonijeti nacionalnoj identitetskoj emancipaciji Hrvata u kontekstu neriješenoga nacionalnog pitanja. Te dvije umjetničke grupacije – Trojica i Zemlja – polarizirale su likovnu scenu na dvije suprotstavljene ideološke pozicije. Članovi politički lijevo orijentiranog udruženja Zemlja (glavni ideolog Krsto Hegedušić) fokusirali su se na ideju da je umjetnost inherentna potreba svakog čovjeka te su nastojali likovno opismeniti i najsiro- mašnije slojeve društva i istodobno ih u likovnu kulturu uključiti i kao publiku, a izraz su bazirali na simplifikaciji forme i socijalnim temama kojima su kritički prikazivali društvenu stvarnost kapita- lističkoga društva. S druge pak strane, Grupa trojice unutar hrvatske povijesti umjetnosti spominje se kao grupa s neideologiziranim programom koja stvara građanske portrete i pejzaže Dalmacije, Zagorja i Bosne u duhu francuskoga kolorizma. Uz tumačenje njihove umjetnosti hrvatska povijest umjetnosti veže sintagme: inzistiranje na „individualnom umjetničkom činu“, „idealizacija života“, zanimanje za „čisto slikarstvo“ odmaknuto od svakodnevice, „koloristički tretman kao imanentna vrijednost realizma“, „briga oko plastičkih problema“, 3 poetski realizam i „realističan odnos prema motivu“, „realizam ladanjski, feerični, praznički, realizam ljeta“, 4 traganje za onim lijepim u prirodi, 1 Više o teškim uvjetima života seljaka i radnika u novijim razmatranjima Udruženja umjetnika Zemlja: N. Vukobra- tović, „Radni narode varoši i sela, ujedini se!: radnički i socijalistički pokret u Zagrebu i Hrvatskoj od osnivanja do dolaska na vlast“, u: I. Hanaček, A. Kutleša i V. Vuković (ur.), Problem umjetnosti kolektiva – slučaj Zemlja, Zagreb, 2019, 29–30; S. Leček, „Živjeti u diktaturi – hrvatska politika i društvo 1929.–1935.“, u: Umjetnost i život su jedno: Udruženje umjetnika Zemlja 1929.–1935., Zagreb, 2019, 110. 2 Prema: Leček, Živjeti u diktaturi..., 111. 3 V. Maleković, „Grupa trojice. Aspekti hrvatske likovne umjetnosti 1930–1935“, u: Grupa trojice, Zagreb, 1976, 9–10, 13, 27. 4 I. Zidić, „Trojica u ‘Grupi trojice’“, u: Grupa trojice 1929–1935, Zagreb–Wiesbaden, 1996, 8.