Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2009 UDK 821.163.42.09 Ivezić-Lozančić, O. 821.163.42.09-91 Izvorni znanstveni članak Primljen: 22. 1. 2009. Prihvaćen za tisak: 3. 11. 2009. Ivan Bošković Filozofski fakultet u Splitu Radovanova 12, HR – 21000 Split boskovic@ffst.hr Olga Ivezić Lozančić – Rosanda (Nepoznati prilog pučko-popularnoj tradiciji hrvatske književnosti) Olga Ivezić Lozančić – Rosanda u književnosti je nepoznato ime. Iako je napisala mnoštvo članaka i sastavaka, današnjoj književnosti zanimljiva je tek po fragmentima svoga dnevnika te povijesnoj pripovijesti "Imota". Dok u dnevničkim fragmentima izražava teret ženstva i osobnih proživljavanja i nemira, u "Imoti" obrađuje temu borbe naroda protiv osmanlijskog neprijatelja, koristeći se poznatim ideologemima i mitologemima turkofobije te rekvizitima narativne kombinatorike karakteristične za pučko-popularnu i prosvjetiteljsku književnu baštinu između dvaju ratova. Ključne riječi: dnevnički autobiografizam, identitet, teret ženstva, borba protiv Turaka, kršćanska vjera i fratri, hajduci, pučko-popularna književnost, narativna kombinatorika Unatoč mnoštvu zapisa, članaka i vinjeta rasutih po listovima, časopisima i periodici, ova je autorica književnoj javnosti posve nepoznata. Njezino se ime ne nalazi u književnim povijestima ili priručnicima, 1 premda je vrijedno pozornosti po svojim književnim, prevoditeljskim i slikarskim svojstvima. Najveći broj književnih sastavaka tiskan je u tadašnjoj periodici (Hrvatska rieč, Za vjeru i dom, Obitelj, Glasnik sv. Franje, Jadranska vila, Pučka prosvjeta…), a odlikuje ih isticanje vjere, morala i ljubavi za dom i domovinu. Današnjoj hrvatskoj književnosti može biti zanimljiv autoričin dnevnik, sačuvan u fragmentima, koji je kao devetnaestogodišnja djevojka pisala u Omišu, uoči i u prvim godinama prvoga rata. Posrijedi je, držimo, vrijedan primjerak ženskoga dnevničkoga autobiografizma u kojemu se, osim osobne svijesti i povijesti, zrcali i socio-kulturna i povijesna dimenzija vremena koje je determinira. Svijet osobnih proživljavanja, zgoda, događaja, intimnih nemira i samoća, odnos prema ljudima i vremenu, u njemu je okvir i podloga na kojoj se izražava drama subjekta stiješnjena teretom ženstva, a istodobno i izvor obilja podataka ne samo o identitetu subjekta, već i o društvenoj zbilji u kojoj se piše i kroz pisanje definira dnevnički subjekt. 1 Jednu od rijetkih informacija o autorici našao sam u osvrtu Borisa Kuzmića na knjigu Imota: "Vjera, istina i moral", Vijenac, br.162, 18. svibnja 2000.