Suvremeni problemi oprašivanja u agro-eko sustavu Z. Puškadija 1 , Edita Štefanić 1 , R. Luzaić 1 1 Poljoprivredni fakultet, Trg Svetog Trojstva 3, 31 000 Osijek; pzlatko@pfos.hr Sažetak Znanstvenici su uočili kako su populacije prirodnih oprašivača u agro-eko sustavu vrlo nestabilne, a njihova veličina i biološka raznolikost u opadanju. Zbog toga je s biološkog stajališta potrebno je poduzeti potrebne konzervatorske aktivnosti kako bi se smanjilo daljnje nestajanje pojedinih vrsta i spriječilo odumiranje već smanjenih populacija oprašivača u agro-eko sustavu. Ovo je moguće učiniti primjenom metoda obrade tla i zaštite usjeva koji su više osjetljivi na okoliš - minimalna obrada tla, primjena ekoloških načela obrade i zaštite usjeva (Klem 1996). Paralelno s provođenjem ovih mjera, s agronomskog stajališta, potrebno je osigurati dovoljnu proizvodnju kvalitetnu hrane u agro-eko sustavu. To je jedino moguće unošenjem od strane čovjeka uzgajanih oprašivača u agro-eko sustav. Ovdje se prije svega misli na bumbare (Bombus spp.) za potrebe proizvodnje povrća u plastenicima i na medonosnu pčelu (Apis mellifera sp.) za oprašivanje usjeva, prije svega uljarica (Free 1993). Bez obzira na sve dileme oko toga koje usjeve medonosna pčela (Apis mellifera) bolje ili lošije oprašuje ostaje neosporna činjenica kako jedino medonosna pčela, zbog ustroja svoje zajednice, može u agro-eko sustavu osigurati dovoljnu količinu letačica tijekom 10-15 dana cvatnje kultiviranog bilja. Nije nevažno dodati kako medonosna pčela jedina proizvodi prirodnu hranu i lijekove za potrebe ljudi. Ključne riječi: oprašivanje, agro-eko sustav, medonosna pčela Uvod Još od sredine ’80-tih znanstvenici koji se bave oprašivanjem dali znak za uzbunu zbog smanjenja ili potpunog izostanka različitih vrsta pčela i drugih oprašivača (Williams 1983, Buchmann i Nabhan 1996, Matheson i sur. 1996,Allen-Wardell i sur. 1998, Kearns i sur 1997). Od 1993. tri su vrste pčela došle na listu Svjetskog konzervatorskog društva (World Conservation Union) zbog toga što im prijeti nestanak. U posljednje vrijeme dolaze izvještaji o znatnom smanjenju populacija oprašivača na svim kontinentima, osim na Antartici (Kearns i sur 1998). Naban i Buchmann (1997) upozoravaju kako smanjenje populacija oprašivača u prirodi mora zabrinuti svakoga jer se od 103-107 usjeva koji hrane većinu čovječanstva 71 usjev oprašuje pčelama. Naban i Buchmann (1996) ističu kako je najveća prijetnja smanjenju populacija oprašivača u prirodi, kao i njihovoj biološkoj raznovrsnosti, “kemijska” i fizička fragmentacija krajobraza. Zbog ovakve fragmentacije krajobraza znatno je smanjena paša pčela ili je pak ona udaljena od mjesta na kojem pčele mogu izgraditi svoja gnijezda ili se pariti (Steffan-Dewenter i Tscharntke 1999). Ne može se zanemariti niti utjecaj insekticida koji se upotrebljavaju u poljoprivredi na smanjenje populacija prirodnih oprašivača. Upravo zbog svih ovih problema unutar ekoloških sustava koji okružuju čovjeka, a naročito unutar agro-ekološkog sustava, značaj medonosne pčele i pčelarstva postajao je sve veći. Međutim, Hubel (1997) naglašava kako je zbog mnogobrojnih problema u pčelarskoj proizvodnji (pojava novih parazita, virusne, bakterijske bolesti te bolesti uzrokovane gljivicama, američka gnjiloća pčelinjeg legla, otrovanja insekticidima, hibridizacija europske pčele s afričkom na sjevernoameričkom kontinentu, te ekonomske prijetnje u obliku malih cijena meda koje je moguće postići na globalnom tržištu) broj košnica pčela znatno smanjen i u SAD-u (južne države SAD-a),ali i u Europskoj Uniji (naročito zemlje istočne Europe). Kao posljedica smanjenja i prirodnih oprašivača, ali i oprašivača kojima se gospodari (prije svega medonosne pčele), u navedenim regijama došlo je do prave “oprašivačke krize”. Potrebno je naglasiti kako ovaj problem nije regionalnog karaktera, niti predstavlja samo problem agro-ekološkog sustava, već on predstavlja zabrinjavajući globalni problem svih kopnenih ekoloških sustava. Naime, oprašivanje posredovano kukcima predstavlja životnu osnovu svakog kopnenog eko sustava. Rezultati i rasprava Interaktivna uloga biljojeda, mesojeda, parazita i patogena u opstanku ekološkog sustava i opstojnosti njegove biološke raznolikosti vrlo je dobro shvaćena i objašnjena. Isto je tako dobro shvaćeno i objašnjeno oprašivanje koje je ključni proces u svim produktivnim kopnenim ekološkim sustavima, ali mu se sve do nedavno nije prodavao poseban značaj (Buchmann i Nabhan 1996).Potrebno je istaknuti kako je medonosna pčela najvažniji oprašivač u agro-eko sustavu. Pčelom se može gospodariti, lako prenositi s usjeva na usjev te tijekom godine oprašiti više poljoprivrednih kultura. Biologija pčele dobro je poznata kao i tehnologija kojom se pčele mogu učiniti još učinkovitijim oprašivačima (Free 1993). Međutim, potrebno je i priznati kako pčele nisu univerzalni oprašivači i ne mogu se upotrebljavati za oprašivanje svih kultura (Martin i McGregor 1973, Ridhards 1993, Torchio 1994, Williams 1996, Batra 2001). Do ovakvog se zaključka može lako doći ako se u obzir uzme velika raznolikost u građi cvjetova kultiviranog bilja. Pčele su, zbog povećane potrebe pčelinje zajednice za nektarom i povećanim nagonom za stvaranjem zimskih zaliha hrane, idealni oprašivači onih usjeva koji proizvode značajne količine nektara. Takvi usjevi su prije svega uljarice –uljana repica (Brassica ssp.) i suncokret (Heliathus spp.) (Free 1993).