104 | Tabula 13, 2015. Igor Grbiđ Genetska zabluda: književnikovi poslovi i dani, umjesto književnosti Izvorni znantveni rad Original scientific paper UDK 929:82-051>:82 82.09-021.11:808.1 Nacrtak lanak donosi obuhvatnu analizu jedne od književnokritiēkih zabluda, one genetske. Ova se oēituje kad god se autorov život i okolnosti nastanka djela uzimaju u obzir kao relevantni ēimbenici u kritiēkoj interpretaciji i vrednovanju samog djela. Radi što jasnije kristalizacije njihova zajedniēkog nazivnika, prvi je cilj ēlanka objediniti pod genetskom zabludom razne i meĜusobno nedovoljno povezane oblike dosad primijeđene kritiēke zloporabe (biografizam, psihologizam itd.). Buduđi da su književnost i književna teorija i kritika svjetski fenomen, drugi je cilj sagledati problem na globalnoj razini. Pokazuje se da nijedna tradicionalna kultura nije upala u klopku poistovjeđivanja pisca i njegova svijeta s književnim djelom i svijetom što ga ono stvara. Analiza zapadne situacije usredotoēuje se na devetnaestostoljetni pozitivizam i njegove moderne izdanke, ali i na usporedna nastojanja oko luēenja pisca od djela. Pozornost se itekako pridaje i stajalištima samih autora. Sama autorska instanca prokazuje se u konaēnici kao vrlo sporna, što samo dodatno ohrabruje fokusiranje na književnost kao takvu. Kljuēne rijeēi: zabluda, genetska zabluda, autor, biografija, literarno djelo U književnoj kritici zabluda (engl. fallacy) tehniēki je termin za bilo koju od metodoloških pogrešaka što ih pri interpretaciji književnog djela može poēiniti kritiēar (ili, daleko manje tipiēno, sam pisac). 1 Upozoravam pritom da, naēelno, kritiēara nikad ne treba postulirati kao zasebnu postaju na putu djela od njegova ishodišta do odredišta: kritiēar je tek idealni ēitatelj. Od ēitatelja se on razlikuje samo u praktiēnom smislu, utoliko što velika veđina ēitalaca nisu kritiēari (iako nema ēitatelja koji bi se od ikakve kritike mogao i suzdržati). Naēelno, meĜutim, kritiēar se od ēitalaca ne razlikuje, nego se meĜu njima istiēe, kao ēitatelj s najviše dara, obrazovanja, iskustva (prvenstveno, ali ne i iskljuēivo ēitateljskog) i discipline. On je tek najzaokruženiji, pa otud i najodgovorniji, 1 Priklanjam se manjini književnih teoretiēara (Northropu Fryeu i drugima) pa ni u ovom tekstu ne prihvađam bitno podvajanje kritike i interpretacije. Valjana kritika djela ponajprije je njegova valjana interpretacija. Igor Grbiđ: Genetska zabluda: književnikovi poslovi i dani … | 105 najmjerodavniji ēitatelj (oēito je da i samog kritiēara ovdje razmatram kao platonsku instancu, to jest kao idealnog kritiēara). Sve to još i kako vrijedi kad je rijeē o kritiēkim zabludama. Njih laiēki ēitatelj poēinja spontano i redovito, dok ēitatelj kao kritiēar možda i prvenstveno odskaēe svojom sposobnošđu da prepozna, osvijesti situacije koje zablude mogu proizvesti pa tako i osujeti njihov nastup. S obzirom na njihovu nemalobrojnost te ēinjenicu da im je puno lakše podleđi nego odoljeti о dijelom zbog neizmjerne zavodljivosti, dijelom jer ih najprije treba uopđe osvijestiti – pozornost koju su u znanosti o književnosti privukle sve je samo ne zadovoljavajuđa. Oēekivano, u usporedbi s artikuliranijim književnokritiēkim sredinama, situacija je u nas još gora pa kritiēki napisi – pogotovo dnevno-novinski, u obliku i mjeri u kojoj uopđe i dalje postoje – vrve kritiēkim zabludama svakojake vrste, a kao zasebne natuknice ne spominje ih ni Bitijev Pojmovnik suvremene književne teorije, ni Solarov Rjeēnik književnoga nazivlja, ni Taritašev Rjeēnik književne interpretacije. 2 Cilj je ovog teksta rašēlaniti jednu od temeljnih meĜu tim zabludama, onu genetsku, prikazati i prokazati je kao u osnovi jedinstvenu zabludu koja se nepotrebno i štetno znade cjepkati na tobože sasvim razliēite zablude, te sagledati problem ne samo iz i opet fragmentarne zapadne perspektive, veđ о u okvirima što ih dopušta opseg jednog ovakvog teksta о na razini književnih i književnokriƟēkih tradicija cijelog svijeta, jedinoj razini koja doista pruža uvid u bar povijesno iskustvo književnosti kao takve, ēovjeka kao takvog. 3 Kao tehniēki termin, zabluda je zapravo posuĜena iz logike. Mada književno- kritiēke zablude nisu uvijek objektivno dokazive, kad su posljedica subjektivnog diskvalificiranja tuĜeg ukusa, apriornog stava ili neke druge neusuglašenosti koja prethodi kritiēkom postupku, ēesto se ipak radi o pogrešci koju je u konaēnici moguđe svesti na logiēku (a kad i nije, situacija bar površinski podsjeđa na nju). Prava kritika može biti oduševljena (pa i u doslovnom smislu rijeēi), iskrena i nadahnuta – štoviše, dubina njenog uvida kljuēno i ovisi o svemu tome – ali ona ne može time nadoknaditi misaonu slabost. To je možda i najizriēitije primijetio Croce (koji je itekako naglašavao i važnost nemisaone sastavnice u kritiēkom postupku) kad je ustvrdio da su istinski kritiēari (njegov je primjer De Sanctis) oduvijek posjedovali i veliku logiēku i filozofsku snagu (Croce 2004: 41). Genetska zabluda 4 dobro je sroēen izraz i, da bi doista izrazila svu mnogostranost svog sadržaja, ona mora u svoje znaēenje ukljuēiti sve varijacije kojima je ona ipak zajedniēki nazivnik. Drugim – i najjednostavnijim о rijeēima, genetska zabluda mora se razumjeti kao zabluda u kojoj kritiēar brka djelo s njegovom genezom. A geneza obuhvađa 2 Najsustavniji meni poznati pregled veđine dosad uoēenih zabluda jest Strelka 1969, pogotovo poglavlje "The Problem of the Normative Fallacy" Leonarda F. Manheima (a na tragu Mauricea Beebea). 3 Ovaj đe ēlanak biti u konaēnici dijelom moje knjige koja đe kritiēki, i na svjetskoj razini, razmotriti veđ poznate, ali i neke dosad neformulirane književnokritiēke zablude. 4 Izraz se obiēno pripisuje M. R. Cohenu i E. Nagelu ("Logic and Scientific Method", 1934.). brought to you by CORE View metadata, citation and similar papers at core.ac.uk