122 MEDIX • LISTOPAD/ STUDENI 2010 • GOD. XVI • BROJ 89/90 Pregledni članak Review article PTSP – jučer, danas, sutra PTSD - yesterday, today & tomorrow D ilema o podcijenjenosti ili precijenjenosti pro- blema posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) izazvanog ratnim traumama prisutna je u Hrvatskoj zadnjih dvadeset godina ratnog i poratnog razdoblja. Branitelji pogođeni PTSP-om nezadovoljni su svojim statusom i tretmanom u društvu. Ponekad se doživljava da sustav mjera psihosocijalne skrbi za ovu kategoriju ratnih stradalnika implicitno ili eksplicitno sadrži dozu suspektnosti ili/i podcjenjivanja/ignoriranja problema. Dosadašnje spoznaje upozoravaju na snaž- nu socijalnu uvjetovanost razvojnog tijeka poremećaja: pozitivan ili negativan (ignorirajući) odnos prema oso- bama s PTSP-om može u bitnome odrediti brzinu i tijek njihova (samo)oporavka ili produbiti i proširiti njihove tegobe, vodeći iz akutnog u kronično stanje. RAZVOJ SHVAĆANJA RATNE PSIHO-TRAUMATIZIRANOSTI KROZ POVIJEST Prošlost (ratom izazvanog) posttraumatskog stresnog poremećaja obilježena je brojnim primjerima negaci- je, ignoriranja ili iskrivljenih tumačenja tog fenomena: od potpunog negiranja, preko djelomičnog prihvaćanja postojećeg problema kroz fzičke, odnosno fziološke simptome traumatiziranih u zamjenu za realne psihičke probleme vojnika, pa do konačnog uvođenja poreme- ćaja u službenu klasifkaciju psihičkih poremećaja kao nove dijagnostičke kategorije.1,2 Primjerice, do kraja 19. stoljeća svi vojnici koji su iskazivali znakove tjeskobe, straha, potištenosti tijekom ili nakon boja, u pravilu su bili kažnjavani, čak i strijeljanjem kao poruka drugima ili su bili nečasno otpuštani iz vojske kao „dokazane kukavice“.3 Naime, u to vrijeme vladalo je izrazito nega- tivno mišljenje o psihičkim oboljenjima. Psihičke bole- snike doživljavalo se kao prijetnju društvenoj zajednici, a tretman se svodio na izopćavanje i sklanjanje od očiju javnosti u zatvorene klinike s vrlo lošim životnim uvje- tima. Ratna psihijatrija i psihologija u to vrijeme tek su se nastojale afrmirati kao nove znanstvene i stručne discipline. Stoga, logično je bilo da su se vojnici i ratni stradalnici uglavnom obraćali liječnicima zbog mnogih fzioloških simptoma u podlozi kojih su bile psihičke tegobe. Tako su poznata oboljenja pod nazivima „že- ljeznička kralježnica“ (tumači se kao posljedica fzičke traume leđne moždine do koje je došlo prilikom tada čestih prometnih nesreća), kasnije prepoznata kao „tra- umatska neuroza“; potom bolest nazvana „granatni šok“ (intenzivna izloženost topničkoj vatri), a da bi se kasnije diferencirala od „granatnog udara“, koji doista uzrokuje tjelesna oštećenja, pa sve do „ratnih neuroza“ ili „boj- nog udara“ prepoznatih tijekom Drugog svjetskog rata do današnje službene dijagnoze posttraumatski stresni poremećaj, koji je kod laičke javnosti bio više poznat kao „vijetnamski sindrom“.4 Percepcija obolijevanja od PTSP-a kod hrvatskih branitelja Zoran Komar 1 , Mladen Lončar 1 , Herman Vukušić 1 , Ivana Dijanić Plašć 2 , Petra Folnegović-Grošić 3 , Ivana Groznica 2 , Neven Henigsberg 4 1 Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti 2 Medicinski centar za prava čovjeka, Zagreb 3 Klinika za psihijatriju, KBC Rebro, Zagreb 4 Psihijatrijska bolnica, Vrapče, Zagreb SAŽETAK Dosadašnje spoznaje upućuju na snažnu socijalnu uvjetovanost razvojnog tijeka posttraumat- skog stresnog poremećaja: pozitivan ili negativan odnos prema osobama s PTSP-om može u bitnome odrediti brzinu i tijek njihova oporavka ili produbiti i proširiti njihove tegobe, vodeći iz akutnog u kro- nično stanje. Prošlost (ratom izazvanog) posttraumatskog stresnog poremećaja obilježena je brojnim primjerima ignoriranja i iskrivljenih tumačenja tog fenomena. Rana istraživanja provedena u Republici Hrvatskoj ukazivala su na masovnost pojave PTSP-a, pa je bilo za očekivati poduzimanje širokih i adekvatnih mjera pomoći oboljelom pojedincu i njegovoj obitelji. Ipak, u mnogočemu se pokazalo drugačije, od donošenja zakonskih odredbi koje nisu usklađene s dijagnostičkim kriterijima za PTSP do nedostatka specijaliziranih centara na regionalnoj razini, a što je vjerojatno utjecalo i na negativnu percepciju šire javnosti o problematici, odnosno dovelo je do izbjegavanja i/ili izolacije traumatiziranih, što vodi u novu viktimizaciju, a što u konačnici može dovesti i do transgeneracijskog prijenosa traume. KLJUČNE RIJEČI posttraumatski stresni poremećaj; prijenos; rat